EN | HR
← THE JOURNAL

THE JOURNAL · KOLUMNE · NE SAMO ONO ŠTO VIDIMO

Dijete može biti dobro u svemu, a da se ipak ne osjeća dobro

O onome što se ne vidi uvijek u ocjenama, ponašanju i svakodnevnim uspjesima.

Crno-bijela fotografija djeteta i odrasle osobe u trenutku bliskosti
Ilustrativna fotografija.

Kada razgovaramo o djeci, često se koristimo prilično jednostavnim kriterijima kako bismo procijenili je li sve u redu. Ide u školu, ima dobre ocjene, druži se s vršnjacima, sluša roditelje, izvršava svoje obveze i ne stvara probleme. Ako je većina toga zadovoljena, skloni smo zaključiti da je dijete dobro. No, koliko nam ti podaci zaista govore o njegovu emocionalnom svijetu?

Dječje mentalno zdravlje ne možemo procjenjivati isključivo prema ponašanju koje vidimo. Dijete može biti uspješno, društveno aktivno i naizgled zadovoljno, a istovremeno se suočavati s osjećajima koje ne zna prepoznati, razumjeti ili podijeliti s drugima. Može se smijati s prijateljima, redovito odlaziti na treninge i dobivati odlične ocjene, a pritom osjećati snažnu nesigurnost, strah od pogreške ili pritisak da uvijek mora biti dovoljno dobro.

Ono što dijete ne zna uvijek reći

Ponekad zaboravljamo da djeca nemaju uvijek razvijene kapacitete kojima bi mogla objasniti što im se događa. Odrasla osoba često može prepoznati da je pod stresom, da je nezadovoljna nekim odnosom ili da joj je potrebna podrška. Dijete to ne mora znati. Njegova se unutarnja stanja mogu odražavati kroz ponašanje, tjelesne tegobe, promjene raspoloženja, povlačenje, razdražljivost ili teškoće u svakodnevnom funkcioniranju. Ponekad će dijete reći da ga boli trbuh prije škole, a ponekad će jednostavno postati tiše nego inače. Neka djeca postaju izrazito osjetljiva na kritiku, druga nastoje sve držati pod kontrolom, dok treća ulažu mnogo energije u to da nitko ne primijeti kako im je teško.

Kada uspjeh postane pritisak

Posebno je važno razumjeti da dobre ocjene nisu nužno pokazatelj emocionalne dobrobiti. Iza školskog uspjeha mogu stajati znatiželja, motivacija i zadovoljstvo učenjem, ali ponekad i strah od neuspjeha, perfekcionizam ili snažna potreba za odobravanjem. Dijete koje teško podnosi četvorku možda ne treba dodatni poticaj da bude uspješnije, nego iskustvo da njegova vrijednost ne ovisi o ocjeni koju je dobilo. Razlika između djeteta koje želi uspjeti i djeteta koje osjeća da mora uspjeti može biti vrlo velika, iako izvana njihovi rezultati izgledaju jednako.

Mirno dijete nije uvijek dijete bez teškoća

Slično je i s ponašanjem. Mirno dijete nije automatski emocionalno regulirano dijete, kao što ni dijete koje se često ljuti nije nužno dijete koje ne zna kontrolirati svoje ponašanje. Emocionalna regulacija ne znači odsutnost neugodnih osjećaja i reakcija. Ona podrazumijeva postupno razvijanje sposobnosti prepoznavanja, razumijevanja i izražavanja emocija te pronalaženja načina kako se s njima nositi. Dijete koje nikada ne pokazuje ljutnju možda doista ima mirniji temperament, ali možda još ne zna kako izraziti neslaganje ili se boji reakcije okoline. Važno je promatrati širu sliku, a ne donositi zaključke na temelju jednog ponašanja.

Ponekad odrasli posebno cijene djecu koja su samostalna, prilagodljiva i ne traže mnogo. Naravno da je razvoj samostalnosti važan, ali važno je i znati zatražiti pomoć, osloniti se na drugoga i pokazati ranjivost. Dijete ne bi trebalo imati osjećaj da mora sve moći samo. Jednako tako, suradnja ne bi trebala značiti da dijete uvijek mora pristati na ono što odrasli očekuju. U procesu odrastanja važno je razvijati sposobnost zauzimanja za sebe, izražavanja vlastitog mišljenja i postavljanja granica, uz uvažavanje drugih ljudi.

Okružen prijateljima, a ipak usamljen

Još jedna česta zabluda jest da dijete koje ima prijatelje i društvo nema razloga osjećati se usamljeno. Međutim, broj prijatelja i količina vremena provedenog s vršnjacima ne govore nužno o kvaliteti odnosa. Dijete može biti okruženo ljudima, a istovremeno osjećati da ga nitko zaista ne razumije, da ne pripada ili da ne može biti autentično u svojim odnosima. Povezanost nije samo pitanje prisutnosti drugih, nego i osjećaja prihvaćenosti i sigurnosti u odnosu.

Ne treba svaka promjena značiti problem

Ne pišem ovo kako bismo počeli tražiti teškoće u svakom djetetovu ponašanju ili se zabrinjavati zbog svake promjene raspoloženja. Djetinjstvo je razvojno razdoblje obilježeno promjenama, frustracijama, sukobima i učenjem. Nije svaka tuga depresija, nije svaka ljutnja znak ozbiljne teškoće i nije svako povlačenje razlog za zabrinutost. Važno je uzeti u obzir trajanje, intenzitet, učestalost i utjecaj određenih promjena na djetetov život, ali i pokušati razumjeti što se događa u kontekstu njegova odrastanja.

Od pitanja o rezultatima do pitanja o osjećajima

Ono što kao odrasli možemo učiniti jest prestati se zanimati isključivo za rezultate i ponašanje te početi postavljati pitanja o djetetovu doživljaju. Ne samo kako je bilo u školi, nego kako se tamo osjećalo. Ne samo je li završilo sve obveze, nego je li mu nešto danas bilo teško. Ne samo s kim se družilo, nego osjeća li se prihvaćeno među vršnjacima. I pritom ne moramo uvijek imati odgovor, savjet ili rješenje. Ponekad je djetetu najpotrebnije iskustvo da ga netko može saslušati bez umanjivanja njegovih osjećaja i bez potrebe da ih odmah promijeni.

Psihoterapija može biti jedan od prostora u kojem dijete ili adolescent postupno razvija bolje razumijevanje vlastitih emocija, odnosa i iskustava. Za dolazak nije potrebno čekati da teškoće postanu izrazite ili da svakodnevno funkcioniranje bude ozbiljno narušeno. Ponekad razgovor sa stručnjakom može pomoći i roditelju da bolje razumije ono što primjećuje, procijeni potrebe djeteta i pronađe primjeren način podrške.

Kako je djetetu u vlastitom životu?

Možda je vrijeme da malo promijenimo način na koji procjenjujemo kako su nam djeca. Da uz pitanje jesu li uspješna, pristojna, samostalna i prilagođena počnemo postavljati i neka druga pitanja. Osjećaju li se sigurno? Znaju li da smiju pogriješiti? Mogu li nam reći kada im je teško? Imaju li osjećaj da ih razumijemo čak i onda kada ne razumijemo njihovo ponašanje?

Dijete ne bi trebalo morati dokazivati da mu je teško kako bi ga netko saslušao. A to što s djetetom nemamo problema ne znači nužno da znamo kako je njemu.

Možda najvažnije pitanje koje možemo postaviti nije imamo li dobro dijete, nego osjeća li se naše dijete dobro u vlastitom životu.

Nikolina Đurić

AUTORICA KOLUMNE

Nikolina Đurić

U ovoj kolumni Nikolina piše o dječjem emocionalnom svijetu, odnosima i važnosti razumijevanja onoga što se ne vidi uvijek izvana.

UPOZNAJ AUTORICU →