Sjećate li se kada ste posljednji put nešto napravili prvi put?

Ne nešto što ste već znali, samo na malo drugačiji način. Nego nešto potpuno novo. Nešto u čemu niste imali nikakvog iskustva, niste znali što očekivati i niste mogli unaprijed predvidjeti hoćete li u tome uopće biti dobri.

Možda ste poželjeli krenuti na ples, naučiti svirati instrument, isprobati neki sport ili se okušati u kreativnoj radionici. Možda ste samo pomislili kako bi bilo zanimljivo naučiti nešto o području koje vam je oduvijek bilo potpuno nepoznato.

I što se dogodilo?

Jeste li pokušali ili ste pronašli razlog da to ipak ostavite za neki drugi put?

Kao djeca gotovo svakodnevno radimo stvari koje nikada prije nismo radili. Učimo hodati, govoriti, crtati, plivati, voziti bicikl. Griješimo, padamo, pokušavamo ponovno. Ne znamo pravila, nemamo iskustva i često nemamo pojma što radimo.

I to je sasvim normalno.

A onda odrastemo.

Odjednom se pojavljuju pitanja. Imamo li vremena? Koliko to košta? Hoćemo li se snaći? Tko će još biti tamo? Jesmo li možda prestari za takvo nešto?

I ono možda najzanimljivije: što ako u tome jednostavno ne budemo dobri?

Kada smo točno počeli očekivati da bismo u nečemu trebali biti dobri prije nego što smo uopće pokušali?

Kada svakodnevica postane najveća prepreka

Lako je reći da odrasli ne isprobavaju dovoljno novih stvari zato što su izgubili spontanost ili se previše boje promjena.

Ali stvarnost je mnogo složenija.

Odrasli ljudi imaju posao, obitelj, financijske obveze, rasporede i odgovornosti. Slobodno vrijeme često nije neograničen prostor u koji samo trebamo smjestiti još jednu zanimljivu aktivnost. Ponekad je to nekoliko sati između svega što moramo napraviti i trenutka kada konačno možemo odmoriti.

Prema OECD-ovu izvješću Trends in Adult Learning iz 2025. godine, među odraslima koji su naišli na prepreke pri sudjelovanju u željenom dodatnom obrazovanju povezanom s poslom, njih 48 % kao glavnu prepreku navodi nedostatak vremena zbog radnih ili obiteljskih obveza.

Podatak se odnosi na obrazovanje odraslih, a ne na sve rekreativne aktivnosti. Ipak, upozorava na nešto važno: želja za učenjem ne znači automatski da imamo uvjete za ostvarivanje te želje.

U Hrvatskoj je sociolog Teo Matković istraživao prepreke sudjelovanju odraslih u obrazovanju, koristeći podatke prikupljene 2016. godine. Njegova analiza, objavljena 2023., pokazuje da mogućnosti nisu jednako dostupne svima. Na njih utječu prihodi, zaposlenost, obiteljske obveze, mjesto stanovanja i dostupnost informacija.

Važno je pritom naglasiti da se istraživanje odnosi na obrazovanje odraslih, a ne izravno na slobodne i rekreativne aktivnosti. Ipak, neke od prepoznatih prepreka mogu biti relevantne i kada razmišljamo o isprobavanju novih hobija.

Drugim riječima, nije isto poželjeti naučiti jahati ako živite blizu konjičkog kluba, imate slobodne vikende i možete si priuštiti satove ili ako morate uskladiti smjenski rad, obiteljske obveze, prijevoz i kućni budžet.

Ponekad problem nije nedostatak volje.

Ponekad nam jednostavno nedostaju vrijeme, mogućnosti ili podrška.

Neugoda zvana početništvo

Ipak, postoje i prepreke koje nemaju mnogo veze s rasporedom ili novcem.

Jedna od njih može biti nelagoda koju osjećamo kada ponovno postanemo početnici.

Odrasli smo. Navikli smo da nešto znamo. Imamo iskustvo u svojem poslu, izgrađene navike, sposobnosti i područja u kojima se osjećamo sigurno.

A onda se nađemo na prvom satu plesa, među ljudima koji se kreću kao da su rođeni uz glazbu, dok mi pokušavamo shvatiti koja je lijeva, a koja desna noga.

Odjednom ponovno trebamo upute. Postavljamo osnovna pitanja. Radimo pogreške. Možda nam netko mora nekoliko puta pokazati isti pokret.

Iako je sve to potpuno normalan dio učenja, nije uvijek ugodan.

U istraživanjima slobodnog vremena psihološke i druge osobne prepreke prepoznate su kao jedan od razloga zbog kojih ljudi ne sudjeluju u željenim aktivnostima.

Istraživači Duane Crawford, Edgar Jackson i Geoffrey Godbey još su 1991. opisali tri skupine prepreka: unutarnje, međuljudske i vanjske.

Unutarnje se mogu odnositi na nesigurnost i doživljaj vlastitih sposobnosti. Međuljudske uključuju, primjerice, nedostatak društva ili podrške. Vanjske obuhvaćaju vrijeme, novac, udaljenost i druge praktične okolnosti.

Zanimljivo je što se te prepreke često mogu ispreplitati.

Možda bismo željeli isprobati planinarenje, ali nemamo s kim. Možda nas zanimaju borilačke vještine, ali ne znamo postoji li grupa za potpune početnike. A možda bismo rado krenuli na tečaj slikanja, samo što smo još u osnovnoj školi zaključili da nemamo talenta.

I tako ponekad odustanemo od iskustva prije nego što smo mu uopće dali priliku.

Što kaže znanost?

Jedno od zanimljivijih istraživanja objavljeno je 2023. godine u znanstvenom časopisu eLife.

Istraživačica Kate Nussenbaum i njezini suradnici proučavali su kako djeca, adolescenti i mladi odrasli donose odluke kada biraju između poznatih i nepoznatih mogućnosti.

U istraživanju su sudjelovale 122 osobe u dobi od 8 do 27 godina.

Rezultati su pokazali da se sklonost istraživanju smanjivala s dobi. Međutim, privlačnost same novosti nije pokazala jednaku promjenu. Važna razlika bila je u odnosu prema neizvjesnosti: stariji sudionici češće su izbjegavali mogućnosti čiji ishod nisu mogli predvidjeti.

To ne dokazuje da će osoba u četrdesetima odbiti novu aktivnost zato što se boji nepoznatog. Istraživanje je provedeno u kontroliranim eksperimentalnim uvjetima, a najstariji sudionici imali su 27 godina.

Ipak, otvara zanimljivu mogućnost.

Možda nas novo i dalje privlači, ali nam postaje važnije znati što nas očekuje.

Upravo zato prvi korak ponekad može djelovati mnogo većim nego što objektivno jest.

No, znanost ima i ohrabrujuće nalaze o samom učenju.

Psihologinja Denise C. Park i njezini suradnici u istraživanju poznatom kao Synapse Project proučavali su učinke učenja novih, zahtjevnih vještina kod starijih odraslih osoba.

Dio sudionika tijekom tri mjeseca intenzivno je učio digitalnu fotografiju, izradu popluna ili obje aktivnosti. Nije bila riječ o jednokratnim radionicama, nego o kontinuiranom učenju koje je zahtijevalo vrijeme, trud i aktivno usvajanje novih vještina.

Sudionici u tim skupinama pokazali su poboljšanje određenih sposobnosti epizodičkog pamćenja u usporedbi sa sudionicima koji su se bavili manje zahtjevnim aktivnostima.

Naravno, to ne znači da će svaki novi hobi automatski poboljšati pamćenje ili spriječiti kognitivne poteškoće. Jednako tako, rezultati ne znače da jedan odlazak na novu aktivnost može proizvesti učinke usporedive s tromjesečnim intenzivnim učenjem. Ali pokazuju da učenje složenih novih vještina može imati mjerljive koristi i u kasnijoj odrasloj dobi.

Još jednu važnu perspektivu pruža psihologinja Rachel Wu sa Sveučilišta Kalifornije u Riversideu.

U razgovoru za Američko psihološko udruženje (APA) upozorava na razliku između načina na koji pristupamo dječjem i odraslom učenju.

Djeci dopuštamo da nešto uče mjesecima ili godinama. Odrasli, s druge strane, ponekad očekuju od sebe napredak nakon svega nekoliko pokušaja.

Wu ističe i važnost realističnih očekivanja, povratnih informacija, podrške i okruženja u kojem je dopušteno pogriješiti.

Možda bismo zato, umjesto pitanja jesmo li dovoljno talentirani, češće trebali postaviti jedno jednostavnije:

Jesmo li si uopće dali dovoljno vremena da nešto naučimo?

Moramo li baš sve pretvoriti u uspjeh?

Postoji još jedna zanimljiva dimenzija odraslog života.

Često smo navikli razmišljati o rezultatima.

Ako učimo strani jezik, želimo ga tečno govoriti. Ako počnemo trčati, ubrzo razmišljamo o udaljenostima, tempu i utrkama. Ako se okušamo u fotografiji, možda već nakon nekoliko pokušaja uspoređujemo svoje fotografije s radovima ljudi koji se time bave godinama.

Napredak je prirodan i može biti snažan izvor motivacije.

Ali što ako u nečemu ne želimo napredovati do razine izvrsnosti?

Što ako želimo plesati samo zato što volimo glazbu? Slikati, iako naše slike neće završiti ni u jednoj galeriji? Naučiti nekoliko akorda na gitari bez ikakve namjere da ikada nastupimo pred publikom?

Ne mora svaka aktivnost postati vještina kojom ćemo impresionirati druge.

Ne mora svaki interes postati projekt.

I ne mora baš svaki slobodan trenutak biti produktivan.

Ponekad je sasvim dovoljno da nam je nešto zanimljivo.

A možda se s godinama samo promijeni ono što nam je važno

Bilo bi pogrešno zaključiti da odrasla osoba koja rijetko isprobava nove aktivnosti nužno propušta život.

Psihologinja Laura Carstensen, poznata po teoriji socioemocionalne selektivnosti, istraživala je kako naš doživljaj vremena utječe na životne prioritete.

Prema toj teoriji, kada budućnost doživljavamo kao otvorenu i vremenski udaljenu, više nas mogu privlačiti iskustva usmjerena na stjecanje novih znanja i mogućnosti.

Kada vrijeme počnemo doživljavati kao ograničenije, veću važnost mogu dobiti odnosi i aktivnosti koje nam imaju neposredno emocionalno značenje.

To nije pravilo koje vrijedi za svaku osobu, niti je riječ isključivo o kronološkoj dobi.

No pruža važnu protutežu ideji da uvijek moramo tražiti nešto novo.

Možda netko u dvadesetima želi upoznati što više mjesta, ljudi i aktivnosti, dok u pedesetima više uživa u nekoliko već poznatih interesa.

Možda netko cijeli život isprobava nove stvari.

A možda netko pronađe veliko zadovoljstvo u jednoj jedinoj aktivnosti koju godinama njeguje.

Nijedna od tih mogućnosti sama po sebi nije manje vrijedna.

Znatiželja ne mora uvijek značiti potragu za nečim novim. Ponekad se može izraziti i željom da nešto poznato razumijemo dublje.

O početništvu se govori više nego što mislimo

Pitanje zašto nam je kao odraslima ponekad teško započeti nešto novo nije samo tema popularne psihologije. Njime se bave znanstvenici, novinari i autori iz različitih perspektiva.

Američki novinar i autor Tom Vanderbilt u knjizi Beginners: The Joy and Transformative Power of Lifelong Learning istražuje vlastita iskustva učenja novih vještina u odrasloj dobi.

U tekstu objavljenom u britanskom The Guardianu 2021. godine piše o povratku u ulogu početnika, neugodnosti koju ona ponekad donosi i vrijednosti učenja koje ne mora imati praktičnu svrhu.

Rachel Wu toj temi pristupa iz perspektive razvojne i kognitivne psihologije, istražujući kako odrasli uče i kako im možemo olakšati taj proces.

Zanimljivo je i da je The Guardian 2026. godine objavljivao serijal My Rookie Era, posvećen odraslim ljudima koji prvi put isprobavaju različite aktivnosti.

Među tim pričama nalaze se pokušaji bavljenja streličarstvom, sportovima, planinarenjem i drugim iskustvima. Neke završavaju oduševljenjem, neke frustracijama, a mnoge pokazuju koliko je početništvo istodobno neugodno i zabavno.

U Hrvatskoj istraživanja obrazovanja odraslih, poput rada sociologa Tea Matkovića, dodatno otvaraju pitanje dostupnosti prilika i prepreka koje se često previše pojednostavljuju.

Različiti autori, različite metode i različiti konteksti.

Ali jedno zajedničko pitanje:

Što nas potiče da nastavimo učiti i istraživati, a što nas u tome zaustavlja?

Možda nije stvar u hrabrosti, nego u dopuštenju

Nakon svega, čini se da ne postoji samo jedan odgovor na pitanje zašto nam je kao odraslima ponekad teže isprobati nešto novo.

Nekoga zaustavljaju vrijeme i obveze. Nekoga financije ili nedostatak prilika. Nekoga nesigurnost, strah od pogreške ili osjećaj da bi u svojoj dobi već trebao znati što radi.

A neki ljudi jednostavno ne osjećaju potrebu za novim aktivnostima jer su zadovoljni onime što već imaju.

I to je u redu.

No možda vrijedi razmisliti o svim onim stvarima koje nas zanimaju, a koje nikada nismo pokušali.

Ne zato što bismo morali stalno izlaziti iz zone komfora.

Ne zato što trebamo prikupiti što više iskustava ili dokazati koliko smo sposobni.

Nego zato što odraslost ne mora značiti da smo završili s otkrivanjem.

Još uvijek možemo postavljati pitanja na koja ne znamo odgovore. Možemo učiti nešto potpuno novo, upoznavati drugačije ljude, otkrivati nepoznata područja i pritom biti potpuno nespretni.

Možemo pokušati i zaključiti da nam se nešto uopće ne sviđa.

I to je iskustvo.

Možda ne moramo u svemu biti dobri. Možda si samo trebamo ponovno dopustiti da u nečemu budemo početnici.