Zamislite da se danas preselite u grad u kojem ne poznajete nikoga.

Imate posao, stan, pristup internetu i mobitel prepun kontakata.

Znate gdje kupiti namirnice, kako naručiti hranu i pronaći gotovo svaku informaciju koja vam zatreba.

Ali koga ćete nazvati u subotu poslijepodne?

S kim ćete otići na kavu, u šetnju ili na koncert?

I, možda najvažnije, gdje ćete uopće upoznati osobu koja bi jednoga dana mogla postati vaš prijatelj?

Ne poslovni kontakt. Ne poznanik s kojim ćete razmijeniti nekoliko pristojnih rečenica.

Nego netko s kim ćete za nekoliko godina imati zajedničke uspomene, interne šale i osjećaj da se poznajete oduvijek.

Zvuči kao jednostavno pitanje.

Ali pokušajte na njega odgovoriti.

Gdje se danas odrasli ljudi zapravo upoznaju?

Nekada nismo morali planirati upoznavanje

Većina nas tijekom djetinjstva i mladosti nije previše razmišljala o tome kako upoznati nove ljude.

Oni su jednostavno bili ondje.

U školi. Na igralištu. U susjedstvu. Na fakultetu. Na treninzima. U studentskom domu.

Viđali smo iste osobe gotovo svakodnevno, ponekad godinama.

Nismo morali posebno organizirati susrete niti se pitati imamo li dovoljno vremena za stvaranje novih prijateljstava.

Blizina i ponavljanje bili su dio naše svakodnevice.

Naravno, ni tada prijateljstva nisu nastajala automatski. Nisu svi imali osjećaj pripadnosti, a školska i studentska okruženja nekima su bila vrlo usamljena.

Ipak, ona su pružala nešto što u odraslom životu često postaje rjeđe: redovite prilike da nekoga upoznajemo postupno, bez velikog planiranja.

A onda završimo školovanje.

Zaposlimo se. Preselimo. Osnujemo obitelj. Promijenimo posao ili životne okolnosti.

Naši dani dobiju drugačiji raspored.

I odjednom shvatimo da nove ljude više ne upoznajemo tako često kao prije.

Koliko je zapravo potrebno da netko postane prijatelj?

Istraživač Jeffrey A. Hall sa Sveučilišta u Kansasu postavio je zanimljivo pitanje: koliko zajedničkog vremena treba da se od poznanstva razvije prijateljstvo?

U istraživanju prvi put objavljenom 2018. godine proučavao je dvije skupine: 355 odraslih osoba koje su se nedavno preselile i 112 studenata prve godine.

Rezultati su pokazali snažnu povezanost vremena provedenog zajedno i bliskosti odnosa.

Hall je procijenio da je za razvoj neobaveznog prijateljstva često potrebno približno 40 do 60 sati zajedničkog vremena, za prijateljstvo oko 80 do 100 sati, a za blisko prijateljstvo nerijetko više od 200 sati.

To nisu univerzalna pravila niti precizne granice nakon kojih netko automatski postaje prijatelj. Riječ je o procjenama iz konkretnog istraživanja, a važni su i kvaliteta interakcije, obostrani interes te okolnosti upoznavanja.

Ali pokušajmo te brojke zamisliti u stvarnom životu.

Ako nekoga viđate jednom tjedno na kavi od sat vremena, koliko će vam trebati da zajedno provedete pedeset sati?

Gotovo godinu dana.

A sada zamislite koliko je takve prilike bilo jednostavnije stvoriti kada ste svaki dan sjedili u istoj učionici, učili zajedno, izlazili ili dijelili studentski život.

Možda odraslima nije nužno teže stvarati prijateljstva zato što su postali zatvoreniji ili manje zainteresirani za ljude.

Možda jednostavno imaju manje prilika provoditi dovoljno vremena zajedno.

Imamo kontakte. Ali imamo li susrete?

Živimo u vremenu u kojem je komunikacija dostupnija nego ikada.

Možemo razgovarati s nekime na drugom kraju svijeta. Održavati prijateljstva na daljinu. Pronaći ljude s vrlo specifičnim interesima.

Digitalne mogućnosti imaju stvarnu vrijednost, posebno za one kojima su fizički susreti otežani ili koji u svojoj okolini teško pronalaze osobe sličnih interesa.

Ali dostupnost komunikacije nije isto što i osjećaj povezanosti.

OECD je 2025. objavio izvješće Social Connections and Loneliness in OECD Countries, u kojem analizira društvene veze i usamljenost u različitim zemljama.

Jedan od važnih nalaza pokazuje da su se u 21 europskoj zemlji OECD-a svakodnevni susreti licem u lice s prijateljima i obitelji smanjivali između 2006., 2015. i 2022. godine, dok se kontakt na daljinu povećavao.

Istodobno, većina ispitanika u zemljama obuhvaćenima analizom i dalje ima redovite društvene kontakte i osobe na koje se može osloniti.

Dakle, ne možemo jednostavno zaključiti da su svi postali usamljeni ili da su digitalne tehnologije uništile prijateljstva.

No možemo postaviti važno pitanje.

Ako sve više komuniciramo na daljinu, a sve se rjeđe susrećemo uživo, što se događa s prilikama za nastanak novih odnosa?

Jer postojeća prijateljstva možemo održavati porukama i pozivima.

Ali nova često trebaju prostor u kojem će uopće započeti.

Život između posla i doma

Za mnoge odrasle svakodnevica izgleda otprilike ovako.

Posao. Promet. Trgovina. Obiteljske obveze. Kućanstvo. Odmor.

Pa ponovno ispočetka.

Čak i kada bismo željeli upoznati nove ljude, pitanje je gdje takav susret smjestiti.

Neki rade smjene. Neki imaju malu djecu. Neki skrbe o članovima obitelji. Neki nemaju dovoljno novca za dodatne aktivnosti, a drugi žive u sredinama s ograničenom ponudom društvenih sadržaja.

Zbog toga nije osobito korisno svesti cijelu priču na savjet: „Samo izađite i upoznajte nekoga.”

Nije svima jednako jednostavno izaći.

Niti svi imaju jednake prilike.

Ipak, postoji još jedna zanimljiva stvar.

Na poslu možemo svakodnevno susretati desetke ljudi, a da se pritom rijetko razvije prijateljstvo izvan profesionalnog okruženja.

Razgovaramo, surađujemo i rješavamo probleme, ali odnos često ostaje vezan uz uloge koje imamo.

Za prijateljstvo obično treba nešto više.

Mogućnost da osobu upoznamo i izvan zadatka koji zajedno obavljamo.

Da razgovor ne mora uvijek imati svrhu.

Da se vidimo ponovno, iako to nitko od nas nije morao.

Gdje su nestala mjesta na kojima se jednostavno boravi?

Američki sociolog Ray Oldenburg popularizirao je pojam trećih mjesta.

Prvo mjesto je dom.

Drugo je posao.

Treća su mjesta prostori u kojima se ljudi mogu neformalno okupljati, razgovarati i razvijati odnose izvan svojih obiteljskih i profesionalnih uloga.

To mogu biti kafići, knjižnice, parkovi, društveni centri, klubovi ili druga mjesta koja omogućuju redovite susrete.

Njihova vrijednost nije nužno u programu koji nude.

Nego u činjenici da ljudi ondje imaju priliku biti zajedno.

Pritom nije svako takvo mjesto jednako dostupno ni jednako otvoreno svima. Cijena, lokacija, pristupačnost i osjećaj dobrodošlice mogu odlučiti tko će se ondje doista osjećati ugodno.

Razmislimo o tome.

Koliko danas imamo mjesta na koja možemo doći sami, bez posebnog povoda, i osjećati se kao da ondje pripadamo?

Gdje je normalno započeti razgovor s nekime koga ne poznajemo?

Gdje možemo dolaziti redovito, a da svaki naš dolazak ne mora biti unaprijed dogovoren?

Možda pitanje nije samo zašto odrasli teže sklapaju prijateljstva.

Možda bismo se trebali pitati gradimo li uopće dovoljno prostora u kojima prijateljstva mogu nastati.

Ne mora svako poznanstvo postati prijateljstvo

Postoji i druga strana ove priče.

Neki ljudi ne žele širiti svoj krug prijatelja.

Zadovoljni su odnosima koje već imaju. Cijene vrijeme provedeno sami. Nemaju potrebu stalno upoznavati nove osobe.

I to je potpuno legitimno.

Samoća nije isto što i usamljenost.

Jednako tako, velik broj poznanika nije dokaz kvalitetnog društvenog života.

Netko može biti okružen ljudima, a osjećati se usamljeno.

Netko drugi može imati dva bliska prijatelja i osjećati se potpuno povezano.

Nije cilj imati što više kontakata.

Niti svaku osobu koju upoznamo pretvoriti u prijatelja.

Ali postoji razlika između toga da ne želimo nove odnose i toga da za njih nemamo priliku.

Možda je upravo ta razlika važna.

Ponekad nam treba nešto treće da bismo se povezali

Zanimljivo je koliko se prijateljstava razvija dok smo zapravo usredotočeni na nešto drugo.

Zajedno treniramo.

Učimo strani jezik.

Planinarimo.

Pokušavamo savladati novi plesni korak.

Sudjelujemo u radionici, volontiramo ili se uključimo u neku lokalnu inicijativu.

Nismo nužno došli s namjerom da pronađemo prijatelja.

Došli smo zbog aktivnosti.

A onda se dogodi razgovor.

Pa drugi susret.

Pa zajednička kava nakon treninga.

I možda, s vremenom, nešto više od poznanstva.

Upravo je to zanimljivost zajedničkih aktivnosti: daju ljudima povod da budu zajedno, ali ne zahtijevaju da odmah moraju uspostaviti blizak odnos.

Naravno, odlazak na jednu radionicu nije recept za novo prijateljstvo.

Niti će se svi ljudi koji dijele interes međusobno povezati.

Ali redovite aktivnosti mogu stvoriti ono što je istraživanje Jeffreyja Halla prepoznalo kao važan dio razvoja odnosa — vrijeme provedeno zajedno, uključujući zajedničke aktivnosti i svakodnevne razgovore.

Ponekad je upravo zajednički interes ono što omogućuje da se dva nepoznata svijeta prvi put susretnu.

Koliko nas je zanimljivih ljudi mimoišlo?

Možda negdje u našem gradu živi osoba s kojom bismo se izvrsno slagali.

Imamo sličan smisao za humor. Zanimaju nas iste stvari. Mogli bismo satima razgovarati.

Ali nikada se nećemo upoznati.

Ne zato što smo nespojivi.

Nego zato što se naši putevi jednostavno ne presijecaju.

Ona ide na posao drugim tramvajem.

Mi vikendom odlazimo na druga mjesta.

Ona razmišlja o tečaju fotografije, a mi o planinarskom izletu.

I možda oboje čekamo da se pojavi prilika za nešto novo.

Takva razmišljanja nisu znanstveni dokaz o prijateljstvima koja su nam promaknula. Ali otvaraju zanimljivu perspektivu.

Koliki dio našeg društvenog života određuju naši izbori, a koliki okolnosti u kojima živimo?

Koliko nas ljudi nikada neće upoznati samo zato što ne dijelimo ista mjesta?

I koliko novih odnosa možda ne započne zato što nikada nije nastala prilika za prvi razgovor?

Možda nam ne nedostaju ljudi, nego prilike da ih upoznamo

Kada govorimo o usamljenosti, često je promatramo kao osobni problem.

Kao nešto što pojedinac treba riješiti tako da bude otvoreniji, društveniji ili aktivniji.

No društvena povezanost nije samo pitanje karaktera.

Ona ovisi i o vremenu, prostoru, dostupnosti aktivnosti, životnim okolnostima i zajednicama čiji smo dio.

Ne treba svatko novog najboljeg prijatelja.

Ali možda bi više ljudi željelo imati mjesto na koje mogu doći sami i ondje se osjećati dobrodošlo.

Mjesto na kojem ne moraju unaprijed poznavati nikoga.

Mjesto na kojem razgovor može započeti bez posebnog razloga.

Možda je to sportski klub.

Možda kreativna radionica.

Možda knjižnica, kvartovski događaj ili izlet na koji smo se odlučili prijaviti iako nemamo s kim otići.

Ne možemo unaprijed znati hoće li ondje nastati prijateljstvo.

Ali možemo stvoriti priliku da se ljudi susretnu.

I možda je upravo to ono što nam u odrasloj dobi ponekad najviše nedostaje.

Ne još jedan način da ostanemo u kontaktu s ljudima koje već poznajemo. Nego više prilika da upoznamo one koje još ne poznajemo.