SAMO SAM OTIŠLA
TRČATI.

KAKO JE POČELO

Počela sam trčati kao tinejdžerica.

Prestala sam se baviti svim sportovima kojima sam se bavila — uglavnom iz tinejdžerskog bunta — ali i dalje sam htjela nešto raditi. Samo to baš nisam htjela priznati, niti sam htjela da itko zna da nešto treniram.

Pa sam otišla trčati.

Već sam bila u dobroj kondiciji pa sam od početka trčala oko pet kilometara. Nisam imala sat za trčanje. Nisam imala plan treninga. Nisam znala ništa o tempu, zonama pulsa ili tehnici trčanja.

Bilo je to prije nego što su društvene mreže učinile rekreativno trčanje nečim što vidiš posvuda. Koliko sam ja znala, ljudi koji trče bili su maratonci.

Ja nisam bila maratonka. Samo sam išla trčati.

A onda sam počela testirati vlastite granice. Ako sam imala više vremena, vidjela bih mogu li otići dalje. Ako sam imala više energije, vidjela bih mogu li trčati brže.

20 GODINA KASNIJE

Imala sam pauze. Nisam trčala bez prestanka dvadeset godina. Ali nekako se trčanje uvijek ponovno vraćalo u moj život.

Danas trčim jer se zbog toga osjećam bolje. To je trening, ispušni ventil i vrijeme koje je potpuno moje.

Nikad nisam postala ozbiljna trkačica. Ne utrkujem se. I dalje ne nosim sat za trčanje. Ne opterećujem se tempom, udaljenošću ni brojkama.

Danas znam puno više o trčanju nego kad sam počela. Imam nekoliko pari tenisica za trčanje, prsluk i još ponešto što sam tijekom godina nabavila jer se pokazalo korisnim.

I da — ponekad kupim tenisice za trčanje jednostavno zato što su lijepe.